Rebalkanacija
SCREENPLAY_Izvodi/All rigths reserved!!_BB 2004_BBG 2009
SCENA I
Mjesto radnje: Sala kosmickog jedinstva
Vrijeme: 27:00 h
Likovi: Guverner Propan, publika svijetle buducnosti
Mrak prožimaju simetricne svijetloplavo-srebrne zrake, tvoreci mrežu. Kompletna scena je ledeno bijela, puristicna, sa malobrojnim scenografskim detaljima i neobicnim svjetlosnim izvorima. Zrak miriše na mješavinu morskog vjetra i cudnovatog cvijeca. U prednjem dijelu scene nalazi se futuristicki govornicki pult. U pozadini je sound Big Banga.
Fade outs elektronike je fade in-out svjetla, fade in dolaska prvog lika na scenu. To je Guverner Propan, upravnik provincije “Mare Sustine et abstine”. Sprema se da održi govor povodom 300 godišnjice osnivanja kolonije “Sirius Prime”. Snop svjetla pada na njega. Stoickog držanja i stoicke vjere, perfektno stiliziran, u ledenobijelom futuristickom odijelu sa grbom Ujedinjene federacije Balkanskih planeta. U prvim redovima sjedi njegova publika, publika buducnosti. Iza je „normalna“ publika.
Govor.
PROPAN:
“Kakva cast stojati ovdje… Sada… U sjecanje dozivati vjecnu pricu naših predaka, nas i naših potomaka…”
Savršeno sinhroniziran aplauz. Propan gleda okolo. Diže ruku. Aplauz instantno prestaje.
“Dozvolite da se prisjetimo tog zvjezdanog slijeda… Tih neponovljivih dogadjaja što determiniraše naše sudbine za sva vremena, ucinivši nas prvim ljudskim kolonizatorima onozemaljskoga… Ja sam svjestan cinjenice da svi mi o tome, odista sve znamo… Prije svega zahvaljujuci našem svevišnjem obrazovnom sistemu, je li, koji jednoglasno usvojismo u najkracem mogucem roku, u praskozorje naše siriusne egzistencije… No ovo neka bude još jedan od puteva u neznano znano. Ono, Gnothi seauton, je li…
Aplauz.
“Dragi moji suplanetari – uživajte u samo za vas pripremljenom regresu!”
Odlazi. Svjetla fade out. Savršeno sinhroniziran aplauz od pet sekundi.
SCENA III
Mjesto radnje: studio “ TV SVIJET2”
Vrijeme: 22:53 h
Likovi: James Johansson, Spikerka
U pozadini snimci za samita, razne druge slike, animacije, prenosi, etc.
SPIKERKA: “Dragi gledaoci, sa nama je James Johansson, predsjednik strucne komisije za odabir najpodobnijeg naroda za prvu kolonizaciju vanzemaljskog sistema, strucnjak za nacionalne genetike i kolektivnu svijest, te podsvijest.
Gospodine Johansson, ovo su zaista istorijski trenuci za ljudsku civilizaciju. Nalazimo se na prekretnici, po prvi put u povijesti ljudska vrsta fizicki naseljava drugi svijet. Kako je došlo do odabira Bosanaca za jedan tako odgovoran poduhvat?”
J.J.: “Moram vam reci da smo godinama radili na projektu analiziranja mentaliteta. Vec na samom pocetku je bilo jasno da mnogi narodi nemaju osnovne kvalitete koji su neophodni za uspješnu kolonizaciju. Primarni selektivni uslovi su bili kontinuirani višemilenijumski opstanak na jednom teritoriju, raznovrsni ( što bi Bosanci rekli, kroz smijeh, “cas ´vako, cas ´nako” ) uslovi života te iz toga rezultirajuca sociologija, psihologija i patologija. Tu su odmah otpali skoro svi. Kako se lista potom sve vise i vise sužavala, tako nam je bilo sve teže donijeti odluku koja tri naroda da predložimo samitu. Na kraju smo izabrali Norvežane, Tibetance i Bosance.”
SPIKERKA: “I zašto baš Bosanci?”
J.J.: “Tu je odluku jednoglasno donio samit naroda. Iz razumljivih razloga, koje cu da pojasnim: genetska raznovrsnost nastala kao proizvod miješanja interkontinentalnih genetika tokom hiljada godina, sto garantuje novoj koloniji genetsku raznovrsnost; dalje, jedinstveni mehanizmi adaptiranja novim uslovima – tu smo prije svega analizirali mehanizme življenja pod okupacijama. Sposobnost vegetiranja i umiranja uz humor, sto je od vitalnog humanoidnog interesa u slucaju da dodje do nepredvidjenog desetkovanja populacije: to vam daje odredjenu garanciju da se prezivjeli nece lako dati demoralisati. Zatim mentalitetna karakteristika prihvatanja datih realnosti, tipa “Tako je, kako je“. I to s takvom frapantnom nonšalantnošcu, da se pitate da li je rijec o mazohizmu, bolesnoj apaticnosti ili intelektualnoj zaostalosti. Naravno, nakon odredjenog vremena shvatite da je rijec o genijalnom evolutivnom pomaku, no za to je bilo potrebno pregrst analiza… Zatim INAT – od iznimne važnosti, a niko ga drugi ne posjeduje u tolikoj mjeri kao Bosanci – ti ljudi ce nevjerovatne stvari uciniti iz inata, samo da se ne bi reklo “Et vidiš da ne može”. On ce vama na to reci “Ne može? Ti meni da ne može? E sad ceš da vidis da može, cuj on ce meni da ne može… Ja kad se zainatim…” A to je bitno kad naseljavate beživotne sredine. Mogao bih sada nabrajati u nedogled… No osnovno je: sa svim tim karakteristikama, zaista granici sa magijom da još uopšte postoje. I baš to, što još uvijek postoje a prema sebi su takvi kakvi su, drugi su prema njima takvi kakvi su, a oni i nakon više hiljada godina zive kako zive, sve ih to cini endemicnima: pazite, s nicim, nikako, biti vazda i svakako… To je misterija ljudskog roda. Ja se slažem u potpunosti s odlukom samita; garantira ljudskoj vrsti opstanak… Pa sad, Bože moj, što bi Bosanci rekli “Bolje ikako nego nikako!” ( tip se smije ).
SPIKERKA: “U koliko etapa ce teci proces naseljavanja?”
J.J.: “Da bi ste imali zdravu koloniju, neophodno je na drugi svijet poslati 150 – 200 hiljada ljudi. To ce naravno imati šestok sociološki impakt na preostalo društvo. Da bi smo potpomogli preostali narod, cinicemo sve da uvide ljepote vanzemaljskog i shvate cast im ukazanu, realiziraju prednosti življenja u pogranicnim zemljama, te zemljama prvog, drugog, treceg svijeta… Objasnicemo šta im se sve nudi: mit, posao, prava, rahatluk, korijen – matice… Racunamo da ce otprilike jedan milion Bosanaca shvatiti da smo u pravu i s tim u vezi emigrativno postupiti…”
SPIKERKA: “A šta je sa ostalima?”
J.J.: “E što se njih tice, ne znam šta bih Vam rekao… Bicemo tu da im pomognemo, da što lakše prebrode taj prvi period. Nije baš svejedno kada odjednom “izgubite” trecinu sunarodnjaka… No, ne sikirajte se vi za njih, opstace oni, kao i vazda do sada…”
SPIKERKA: “Gospodine Johansson, hvala vam na iscrpnim pojašnjenjima”.
J.J.: “Hvala i vama na pozivu”.
SPIKERKA: “Pra…” cap, prekida se projekcija.
SCENA VI
Mjesto radnje: kafana “ DO BESKRAJA”
Vrijeme: 04:47 h
Likovi: Gazda, Cazim, Rule, Ciro; Konobar; Bog, Njegova Žena, Njegova Sekretarica; Ansambl; Ngo
Završen je direktan prenos sjednice Samita Naroda. Svjetla polako iz blještavila prelaze u decentno. Štimanje ansambla, no neprecizno, ofrlje. UMOR. Paralelna dešavanja na sceni. Konobar hoda okolo, rašcišcava. Bog i žena diktiraju sekretarici listu novih katastrofa kojima namjeravaju zadesiti svijet.
BOG: “Piši cunami, 350 hiljada… Dalje… Preuzmi onu sidu od prošlih godina, da ne moram nanovo nešto izmišljat´… I piši cirkaaa… hm… Šta ti misliš ženo?”
ŽENA: “Uff… Neka bude… Pa recimo pet miliona…”
BOG (sekretarici): “Cula si, piši… Brže, zaboravicemo dokle smo došli…“
Tišina, misle se.
ŽENA: “Znam, AFRIKA!“
BOG: “Jes, jes, to uvijek pali… Piši Afrika – kad krene pa dok ne stane… Dalje… Piši malo globalnih ratova, ali razgodi, ti uvijek samo isto, samo prepisuješ…“
SEKRETARICA: “Pa kada mi kažete da prepišem… “
BOG: “Uredu je, uredu je ba, samo ti kažem razgodi malo… Ne znaš ti kako je kada te milioni glasova dozivaju… Nemaš pojma… Pojma… ( zamisli se, pa se trznu )… Dakle, budi malo kreativnija, mucni glavom, ne moram ti ja sve govorit´… “
Žena i sekretarica klimaju potvrdno… Sekretarica marljivo zapisuje…
Orkestar zapocinje sa pjesmom, tiho, u pozadini. Loop mode. Ngo je narucio pjesmu, sjedi pored ansambla, nepomicno, gleda naprijed, u jednu tacku. Fokus se lagano svjetlima prebacuje na Gazdu&Co, koji sjede ispred malog televizora i dalje cjevce rakijice… Pijanska…
CIRO: ”Aauu – hu – hu – huu!“
Gazda nešto racuna, svi skupa za stolom.
CIRO: “Gazda, pa cul´ ti ovo svega ti? He – he, zamisli Gazda ovo: Camil u svemirskom odijelu, lebdi…“
Svi se smiju.
CAMIL: “ Haha, a zamisli sebe Ciro sa kacigom, glava bi ti bila velika k´o zemaljska kugla, zbog tebe ne bi mogli ni poletit´, hohoho… “
Grohotan smijeh.
CIRO: “ Samo ti podjebaji Camile, samo ti podjebaji… Nego, znate li vi kako je teško poletit´? Nije zajebancija. Gled´o sam ja emisiju, treseš se ko motokultivator. Jedva nekako. Al´ haj´ još i nekako poletit´, nego dje je letit´, pa još sletit´… ccc… A eno nešto govore, kao kad se sleti, nešto ko biva nema nazad, ima k´o nekakav problem, neki klinac, elem: kad se dodje, to ti je jarane… ”
Smijeh. Tišina.
RULE: “Ja sam nešto razmišlj´o… Nije da si ja uzimam za pravo da mislim da shvatam višu politiku, al´ kada ovako promislim, ne mogu da se sjetim jedne stvari nikako; ne mogu se ba sjetiti da nas je iko išta pit´o.”
Svi ga pogledaše.
RULE: “Ili mi je nešto promaklo?“
Tišina. Srce se rakijica.
GAZDA: “Promaklo ti je Rule, promaklo… Al´ nema veze, tu sam ja da ti osvježim pamcenje. Ja sam ti burazeru sve skont´o… Pazi sad: sjecaš li se onih izbora, onih kad je bio plakat dje je stojalo da cemo svi džuture da idemo u bolju buducnost, ONIH izbora kad se govorilo da smo na pragu nezamislivog prosperiteta i da cemo safirima da šmirglamo tabane?
Rule se zamisli.
RULE: “Ne.“
GAZDA: “Nije ni bitno. E to ti je ba to. Poenta je Rule – nismo se zajebali, dobro smo birali. Jer gledaj što su ti genijalni umovi – pošto na ovome svijetu za nas nema nafake, šta je riješenje? Pa naravno – DRUGI SVIJET!”
Grohotan smijeh.
SVI: “Oooo Gazda, pa majku mu, kako si samo na to nadošao? Ohohoho!“
GAZDA: “Jesi l´ vidio! Kažem vam ja… Dobro sad, nisam ama baš sve sam pofatao… Bog mi svaki dan sjedi u kafani, serviram mu pice, popricamo, prosvijetli me covjek s vremena na vrijeme sa povjerljivim informacijama… Nego… Nije vise prošlost bitna, bitna je buducnosti! Ljudi – treba se pocet´ informisat´. Treba rezervisat´ mjesta, bice jagma nevidjena.“
CIRO: “Zna li se ko ce praviti popis?“
GAZDA: “Ko bi znao, garant ce opet biti sve preko štele… To samo Bog dragi zna…“
Tišina.
CIRO: “Pa de ga onda sutra pitaj šta je, kako je… Dalje, treba skontat´ šta ce gore ic´ ko halva, ne bio ja kokuz i na Mjesecu!“
Svi se smiju.
CIRO : “Kako izgleda, u vazduhu je keš! Eeeej Ciro majmune, kud prije ne poleti!“
CAZIM: “He, he, kad ono kažu prodavanje magle, maglu makar vidiš, ovo ni ne vidiš!“
CIRO: “Jes´, al´ osjetiš kad ti ponestane… Nego, informacije! Gazda, ganjaj sutra Boga a mi cemo poceti da planiramo logistiku.“
Ustaju i odlaze. Ngo ostaje na sceni sa ansanblom koji svira posljednje tonove, gleda u jednu tacku.
( samo jedan tamni akord koji se drži kao orgelpunkt, njegov kraj sa Windmaschinom ).
SCENA VIII
Mjesto radnje: jezero “ Dno dna “
Vrijeme: noc ( inace nepoznato )
Likovi: Nfo, njeno drugo ja, njena podsvijest
Mrak. Fade in tamnoplavih svjetala, sa zvjezdicama projektovanim po coškovima scene. Diže se magla, ona sama, leži u camcu, ogleda se u vodi. “MORE SI”.
NFO 1 ( izgovara i pjevuši tekst pjesme, gleda u jednu tacku, projekcija ).
NFO ( sama sa sobom ):
a) I sve bih da ti dam… Po beskraju da lutam, vakum punim plucima da udišem… A kada bi rekao “Idemo!” – išla bih… Bilo kuda… Bilo kada… Pusti Mjesec naselila…
b) ZAŠTO?
a) Pa znaš… Cemu inace sve? Cemu, bez onih za koje bi i samom crnom vragu svoj um u nepovrat dali? Evo, ja, kada se nanovo rodim, ja cu opet njega da tražim… Jer postoje neki nagoni tamni, što nas vazda navode na isto…
b) Ima ih i koji se zagube, znaš… Nismo mi od onih što se iskustvom poduce… Ili nam je Bog, kada je narodima dijelio simbole, poklonio krug…”
Iz daleka dopiru zvukovi sa gradilišta. Bosanci grade svemirski brod. Cuje se udaljena dreka: “Camileeee, dodaj desnu letvu, deeeeeesnuuuu letvu, Camileeee…“
Fade out svega…
IZVOD IZ SCENARIJA “REBALKANACIJA”. Written by Belma Beslic.
ALL RIGHTS RESERVED!!